utorak, 30. lipnja 2015.

Nesposobna smisliti naslov

Sve se raspada na komadiće. Osjećam to već duže vrijeme. Još malo i sve će bit drugačije. Tjeskoba. Tako bi opisala svoje trenutno stanje. Nezadovoljstvo postojećim, nezadovoljstvo svojim postojanjem. Za što sam prvobitno rođena? Što je cilj mog postojanja? Zadovoljiti sebe ili svoje roditelje? Glumiti sreću ili biti sretna? Biti ja ili netko drugi?
Kažu da imam iznimnu inteligneciju što je dokazano i s par testova no to je sad tako nebitno jer ja nikad nisam bila s onima koji primaju nagrade, a i kad jesam te nagrade nisu bile dovoljno dobre. Ja nikad nisam bila dovoljno dobra. Moje postojanje je obilježeno mojim salom na stomaku, jedinicom u imeniku, neskladnom modnom kombinacijom i prebrzim jezikom. Vidite li tu išta pozitivno? Čak i stvari u kojima sam "najbolja" ipak nisam. Jednostavno ništa nije dovoljno dobro. Sve je tako prosječno u ovom odvratnom malom gradu...možda i ne bi bilo kada ne bi očekivali toliko od mene. Možda ja nisam stvorena za natjecanja i nagrade...možda postoji neki drugi plan za mene. Ja nemam prijatelje i kada to kažem zbilja to i mislim. Nemam. U ovo malo života sam shvatila jednu stvar...ljudi nisu tu da bi vam bili prijatelji, oni su tu da bi vam bili konkurencija. Čovjek ne može biti s nekim prijatelj. Mi to ne znamo. Sve oko mene se gasi. Nemam pojma što ću dalje. Bit ću bačena u nepoznato za mjesec dana, ali osjećam kako će mi to goditi. Moje misli će biti zaokupljene i srce će ih sljediti. Tko zna gdje ću biti i što će mi se događati. Hoću li se osjećati ovako? Bezvoljno. To sam zaboravila. Bezvoljno i tjeskobno. Kada trebaš nekoga, a nemaš nikoga. Sam si kao napušteni psi na ulici. I srce bi ti puklo od tuge kao što meni sad puca, ali ne mogu to ljudi sitnih duša uopće pojmiti. To su palete osjećaja i stanja. To mogu samo budale kao ja.

nedjelja, 7. lipnja 2015.

Gdje si?

Danas sjedim i razmišljam gdje je zapelo. Što se dogodilo? Gdje smo zakazali? Bili smo dobro, stvarno jesmo. Ti si me nasmijavao, a ja sam se smijala, bili smo dobro. Odjednom je sve nestalo, kao da se srušilo kao neka kula od karata i nema više ničega. Povjerenje je nestalo, mog osmijeha se možda prisjetiš tu i tamo, a nas nema. Sad smo ti i ja. Što je stalo između nas? Ili da bolje pitam tko? Nisam pametna. Znao si nekad tako lijepo me ljubiti, tvoji poljupci u koje su stale cijele vječnosti, nema ih. Tvoji zagrljaji bili su moj svijet, a sada? Gdje je to sad? Zašto pišem ovaj tekst u perfektu? Zašto ga pišem u prošlom svršenom vremenu? Zašto si to dozvolio? Zašto je tvoj pogled tako isprazan? U njemu više nema ničega, bar ne ničega meni bliskog. Kraj mene si se pretvorio u stranca. Ja više ne poznajem tog čovjeka. I sve što je ostalo od mog čovjeka je obična animalna želja i požuda. Nešto jeftino. Nešto prosto. Nešto tužno. Nešto neočekivano i razočaravajuće. Čovjek se tako promjeni u jednom treptaju da je to nevjeravatno. I što onda? Kako dalje?

nedjelja, 17. svibnja 2015.

Gdje sada poći?

Gotovo je. Još jedno razdoblje polako mi zatvara svoja vrata i ostavlja me samu na raskrsnici života. Prošlo je brzo kao i sve u životu. Kada vam je teško, sjetite se, sve prolazi. Mi prolazimo. I ja sam prošla kroz srednju školu. Kako sam prošla? Vjerovatno teže nego što je moglo biti, ali to sam ja. Ne idem ljudima niz dlaku, valjda je tako moralo biti. Na kraju svega ne bi se htjela sjećati ovog perioda kao lošeg jer sam u toj školi provela svoje najluđe i najbolje godine, ali da je bila bajka, nije. Tko zna, možda najbolje tek slijedi. Sve nas je ova škola promjenila, izašli su drugačiji nego onda kada smo sramežljivo hodali hodnicima prvih dana prije četiri godine, ne znajući ni gdje je wc. Neki su se naučili izboriti za sebe, nisu nas sve mazili, svaki profesor ima miljenika i onog kojeg najviše ne voli, uostalom znate kako to ide. Nakon četiri godine ne osjećam se kao dio toga i možda to ima veze sa širom slikom i s tim što se nekad ne osjećam kao dio bilo čega, ali to je sve život. Nakon četiri godine počinjem sve ispočetka. Novi izazovi, novi strahovi, nove borbe. Možda je tako i najbolje. Život teče, a mi se snalazimo, netko bolje, netko lošije. Trebam li biti ljuta na sebe što se nisam uklopila i što možda nikad neću? Ne znam u čemu je problem. Možda u meni ili u njima. Nešto od toga dvoje mora biti. Uvijek sam se pitala hoću se kajati nekad kasnije što se nisam nikad napila kao stoka i plesala na cajke? Hoću se kajati što se nikad nisam obrukala? Hoću se kajati što nikad neću moći reći sad sam pametnija i sad mi to više nije zanimljivo? Kada nikad nije ni bilo. Nisam sigurna jesam li proživjela ove četiri godine u svoj njihovoj punini unatoč tome što to nije bilo na njihov način? Nekad bi htjela mozak svojih vršnjaka, uklopiti se, napiti se i možda se stopiti u mnoštvu. Zaboraviti.

Stojim. Koja će se vrata otvoriti? Gdje sada poći?

utorak, 5. svibnja 2015.

Sada znam

Sada znam. Vjeruj mi, da sada znam sve. Sada više nemam nedoumica. Tvoje riječi u onom pismu kristalno su jasne kao i tvoji osjećaji koji su tada bili kaotični. Oni su se pobunili. Da imaš samo pojma koliko te razumijem, koliko znam kako si se osjećala. Sada znam zašto si odlučila skončati ovu bijedu, ovaj jad. I koliko god te osuđivali, ja ću te razumijeti. Neki su rođeni bez tog osjećaja, nemoj ih kriviti. Neki ne vide nepravdu, ne osjećaju kako nas kroz život svrstavaju i dijele na bogate i siromašne, pametne i glupe, lijepe i ružne, crne i bijele, dobre i loše..stalno. Nisu to ljudi, moja Tihana. Njihove glave, ruke, noge, njihova vanjština ne znači čovječnost. Oni uživaju u ponižavanju drugih, to je njihova hrana, a voda su  im suze drugih ljudi. Nije ovo život. Možda je sve san. Možda ću se probuditi i shvatiti da je sve samo ružan san ili pauza između dva života. Gdje si li sad Tihana? Gdje si da ti kažem da te razumijem? Da ti kažem da te ne osuđujem. Onda možda nisam znala, ali sada znam.

subota, 2. svibnja 2015.

27. ili 29.4. - isto je.

Svake godine na isti datum prisjećam se svega kako je točno bilo.
Ne mogu se točno više sjetiti jesam li taj tjedan išla popodne ili ujutro u školu, ali mislim da je bilo popodne. Zvala sam ju na kavu ili nešto slično. Odbila je jer je njen dečko-zaručnik-muž dolazio i sasvim je prirodno da će biti s njim. "Vidimo se u ponedjeljak, uživaj u vikendu." Taj vikend, a i svi iza njega nikada više nisu bili isti.
U nedjelju ujutro nakon što sam se probudila i pogledala na mobitel, vidjela sam poruku u inobxu. Bio je to njezin dečko-zaručnik-muž. "Moramo razgovarati, javi se kad se probudiš.." ili nešto slično i njegov broj. Završila u bolnici? Polumrtva? Želi da čujem njenu posljednju želju? Predozirana? Premlaćena? Bilo je puno opcija, ali samo je ona jedna, najgora bila istinita. Javila sam se. On me nazvao. Sve što sam čula bilo je: "Sada moraš biti jaka..", poslije toga sve što sam čula bilo je struganje mojih leđa o hladan radiator i neku vrstu nesvjesti. Kao da više nisam bila u tom vremenu. Njen smijeh preplavio je sobu, a pitanja ispunila moju glavu. Srce je samo jako udaralo. Bila sam još živa, ali ona nije. Njeno tijelo tada je već bilo prebačeno u škrinju sa plavim otiscima užeta oko vrata i plavim usnama. Bila je hladna. Hrast se osušio.
Agonija se nastavila u ponedjeljak na groblju. Doveli su čak i svećenika. Nije vam ona u to vjerovala. Nisam shvaćala svrhu cijele parade, ali tko je mene što pitao. Sjećam se da tada nisam imala dovoljno maramica kojima bi pokupila sve suze, svu tugu.
Sada...dvije godine poslije ne mogu doći na taj grob bez da se ne rasplačem. Ona je znala stvari dok ja nisam i govorila mi je...možda bi bila ponosna sada na mene da me vidi.
Idući doma, čula sam hitnu. Sirena je dugo svirala. Pitam se je li se još jedan mladi život ugasio?

utorak, 28. travnja 2015.

Praznina

Osjećam se još uvijek tako izgubljeno. Kao da ne pripadam ovoj planeti, kao da trebam ići negdje dalje. Svi ljudi oko mene imaju ciljeve, želje, nešto. Ja nemam ništa. Ja sam prazna i izgubljena. Grozno je biti prazan. Grozno je ne osjećati ništa, kao da ti je svejedno, a nije. Nije mi svejedno, ali na ovom svijetu ništa me ne pokreće. Sve je sivo s malo bijele čak i sada kada proljeće je. I hoću i neću. I volim i ne volim. I kada me pitaju, tada mi je najgore. Pa ni ja ne znam, kako ću vama išta reći? Život mi se sveo na mijenjanje mišljenja od danas do sutra. Trenutno, ja trajem. I kada to čujem..kada to čujem osjećam se još užasnije! Tako sam mlada, a praktički, ja ni ne postojim. Trgam samu sebe između dvije strane, što mislite zbog čega? Zbog novca. Bar sam priznala. Bar nisam licemjerna kao oni koji kažu da se od ljubavi živi! Ali ljubav neće platiti moju depilaciju, a ja još nisam naučila živjeti sretno bez ičega, ali kako je krenulo uskoro ću morati inače će moj cijeli život biti obično, pusto trajanje bez ikakve svrhe. Iako tko od vas uopće služi ikakvoj svrsi?

Udavi se

Udavi se - pomislila sam.
Udavi se u tim gadostima koje činiš svakodnevno,
Udavi se u svom mladom, ali već odavno prljavom tijelu, tijelu nečovjeka,
Udavi se u svojim lažima, u svojoj bahatosti i nonšalantnosti.
Ima li kraja tvojoj šarmantnosti?
Tvoje lice mi je naprosto odmor za dušu.
Muhe se kupe oko tebe.
Božanstveno mirišiš.
Udavi se jer toliko ljudi nema priliku živjeti, a ti svoj život tako jadno i bijedno (ne)koristiš,
Udavi se jer svojim bićem nisi zasužio postojati,
Uostalom, postojati je prevelika riječ za tebe,
Ti parazitiraš na leđima beskralježnjaka koji se kupe oko tebe.
Udavi se, a sa sobom povedi sve te maloumnike i u ime Univerzala očisti nam planetu.

ponedjeljak, 27. travnja 2015.

Tebi

Danas pišem tebi.
Tebi, koji ne znaš kako je voljeti
Tebi, koji ne znaš kako je ljubiti
Tebi, koji me povrijeđuješ opet i opet
Tebi, kome usprkos svemu opet hrlim.
Tebi, čije su se ruke ohladile i u čijem srcu nema više mjesta za me.
Tebi, koji si sve uzeo, a zauzvrat ništa dao nisi
Danas pišem jer ne znam hoću li sutra više imati snage za pisanje. Hoće li mi ruke postati isprazne kao tvoje? Jer bila bi šteta. Tada nestat će cijeli jedan svijet i sve će opet biti bijelo kao u onoj bolničkoj sobi s malo nijansa plave. Šarenilo će umrijeti od praznine moje duše.

nedjelja, 26. travnja 2015.

Danas.

Danas bi samo nešto napisala. Danas samo imam potrebu istresti svoju dušu  tu po ovoj tipkovnici. Danas hoću opisati riječima kako se osjećam. Danas, ne sutra. Danas.
Osjećaji su zajebana stvar i kad vam to kažem stvarno je tako. Recimo...probna matura iz engleskog. Ja: nervozna zbog svađe prošle večeri, umorna i neispavana = prosječno rješena matura. Bolje biti najlošiji nego prosječan jer prosječno je, znate, tako prosječno, tako isto i bezveze. Većina je prosječna. Ne želite biti većina, ne želite biti prosječni. Malo sam zalutala, ali poanta je u tome da osjećaji imaju fucking moć, oni upravljaju.
Najgore mi je kada nekome moram reći kako se osjećam tj. objasniti. To se ne može objasniti. Npr. danas sam se osjećala užasno glupo. Zašto? Ne znam. Kako? Ne znam. Samo jesam. I nije bitno jel to ta osoba namjerno učinila. Osjećaj je bljak. Sve to toliko komplicira stvari, i svi sve krivo shvaćaju i ne vide što je bitno. Imam neki osjećaj da bi ja trebala svakom reći što i kako i zašto, ali onda sve gubi na vrijednosti. Meanless.
Ne znam kada sam točno počela dobivati osjećaj da bi trebala nešto napisati, ali imam ga. Sad ga stvarno imam. I super je. Tebi ne moram pojašnjavati. Ti kužiš. Ti si tu. Moj dragi ispušni ventil. I nemam pojma zašto, ali uvijek kada pišem, bilo što ovako sebi za dušu, obavezno plačem. I to ne onako malo, nego baš bude poplava. Da..i sad plačem i slušam neku tužnu glazbu koja pogoršava sve. Mislim da se tako baš dobro očistim od svega nakupljenog u sebi. Ne znam što bi bez svojih malih rituala. To nitko ne razumije osim mene. Uvijek sam tražila neke rituale, a nisam primjećivala svoje. Bili su tu. Nekako je sve počelo sa srednjom školom. To valjda tako ide kada ti svaki dan ispiru mozak. Da, ja to mislim. I ne, nisam uzorna učenica. Moji roditelji nisu ponosni na mene. Imam poprilični kaos u glavi. Kraj 4. mjeseca, a ja nemam pojma što ću biti "kad odrastem". Nema idiličnog života, nema idilične obitelji. Moj život bi svakako nazvala osim idiličnim. Imam sve što poželim skoro, to bi moglo biti idilično, ali kako objasniti...nije sve u tome. Neko razumjevanje, pohvala i slično je nešto što ja nisam imala. Bila sam debela, lijena, glupa i još puno toga. Tako nazivaju ljude koji su protiv ovog sistema. Sori prof, ali meni tvoja ocjena apsolutno ništa ne znači. A onda i ovo malo mjesto, i moja baka koja pozna cijeli grad pa kao pazi da ju ne "osramotiš"?? Šta? Pod osramotiti znači da svim onim fosilima na školi koji su otprilike njezinog godišta ne smiješ reći ništa što nije u nekom njihovom uvjerenju, a ne daj bože dobiti slabu ocjenu pa tata ti je doktor. Shame on me! Danas su djeca u sjebanom položaju. Roditelji su eto tako roditelji postali kad su te napravili i donijeli na svijet. Nop. To ne znači biti roditelj. Potrebno je malo puno više. Onda rastave. On sjebe mene ili ja njega. Tko pati? Probajte zamisliti psihički sklop djeteta koje je opterećeno izgledom, koje ne zna što znači ljubav ili voliti, koje ima 16 predmeta u školi i okružen je idiotima, a uzori su mu "pevaljke". Ljudi, propadamo. Polako, ali sigurno. I to baš u stilu.

Danas sam imala želju nešto napisati. Danas nisam imala želju napisati ovo što jesam, ali eto, povuklo me pa valjda je sudbina (to je najlakše, tako su me učili). Danas sam samo imala želju reći nekom da mi fali, ali eto nisam. Zašto? Ne znam. Rekli su mi da sam mlada i da imam vremena. A ja? Ja sam kao što su rekli mlada i glupa pa sam im vjerovala.

nedjelja, 19. travnja 2015.

Evo me, moj svijete, na raskršću i tvom i mome

Bilo je proljeće, godišnje doba kada sva djeca rođena u jesen, kao usprkos svemu što živi, umiru. Ja sam slučajno rođena jedne jeseni. I umrla sam. Ne postojim više. Postoji samo moje meso, moje kosti, a sve drugo ubilo je ovo vrijeme. Duša mi je iskrvarila, a ruke prečesto grlile prazninu. I ne, ne krivim te, ali tko će mi smišljati nadimke, tko će me skriti od sveg zla ovoga svijeta? Čije će ruke zimi mirisati na mandarine i grijati me? Hoću li te ikada više sresti? Kako ćeš izgledati? Hoćeš li biti sretan? Hoću li ti nedostajati barem upola onoliko koliko ćeš ti meni? Hoćeš li postojati ili ćeš trajati kao ja?
Kojim ćeš gradovima hodati i tko će biti koralj u oceanima tvojih očiju? Sad bi mi rekao:  Ludice, ne zamaraj svoju glavicu s glupostima." Da, ja znam što bi mi rekao. Koliko grozna moja dijagnoza može biti? Želim ne znati, o, još kako želim ne znati, ali isto tako ne želim zaboraviti. Znam da su sjećanja jedino što mi je ostalo. Što bih ja bez njih? Što ako mi te jednog dana zaborav uzme? Što ako se jednog dana ne budem jasno sjetila tvog osmijeha i tvojih crta lica ili one ulice? Bit će to kraj. Moj kraj, ali nije mi žao. Svjesna sam da je ljubav takva, uvijek se jedno mora uništiti do kraja. Uništit ću se, svjesno, jer si bio previše moj. I što je život naspram tih trenutaka s tobom? Što su svi drugi ljudi na svijetu ako me ne mogu učiniti sretnom? Čemu živjeti ako je tvojih pet minuta prošlo? Taj osjećaj je možda uništavajući i razoran, ali pomisao na to da si proživio najljepše trenutke baca svjetlo na to i tame više nema. Moje srce će se raspuknuti od siline sreće i neizmjerne tuge u isto vrijeme, ali došao je i moj red. Između trajanja i smrti radije biram ovo drugo. Možda me jednoga dana budeš razumio, jednom kada budeš nekog volio toliko koliko sam ja tebe voljela. A ja sam te voljela onako kako samo ja znam, cijelom svojom bezbožnom dušom, cijelim svojim bićem, a ti? Ti to, dušo, nisi znao. Ti ne znaš kako se voli cijelim svemirom u sebi. Jedino što si ti znao je biti ta vatra u meni koja me odala bolu, velikom bolu, i u kojoj ću naposljetku i izgorjeti. Možda me budeš jednoga dana razumio. Jednom kada prestaneš postojati i počeneš trajati. Nije nam bilo suđeno na ovom svijetu. Tako. Najbolje je da sve pripišem sudbini. A sada, laka noć tvojim sanjivim očima. Laka noć svemu što je nekada bilo toliko moje, a sada više nije i nikada više neće ni biti, - moj svijete!